Nedavno sam sjedjela sa mojom Vjerom u kafiću, kada je naišao naš drug, iz generacije, koji je imao problema s krvnim sudovima, ne baš bezazlenih. Pričao je da je nakon incidenta dobio terapiju za visok krvni pritisak, da mu ista ne odgovara, usporava ga, te da je na svoju ruku ukinuo i da se osjeća mnogo bolje od tada. Očekivao je našu reakciju…Ja sam počela da mudrujem…te terapija ti nije slučajno data, te ovo…te ono…Vjera prekinu konstatacije i dileme, opaskom da mi o tome pojma nemamo, te prema tome, nemamo ni mišljenje…( ranije negdje spomenuh da se pedijatar u ” odrasle” bolesti slabo razumije, naravno postoje i oni koji se ,,u sve razumiju”).
Na kraju pomislih: Pa, pobogu, zašto čovjek ne pođe na kontrolu kod ordinirajućeg (onog koji ga već liječi) ljekara. Ako neko propiše terapiju, ona nije bogomdana, zauvijek i stopostotno uspješna. Potrebna je kontrola da se lijek koriguje- zamijeni, smanji ili poveća doza. Na kontrolnom pregledu ljekar je ponekad pametniji, donosi bolju odluku i dugoročno ima bolje rezultate, izliječi, drži simptome pod kontrolom, sprečava komplikacije ili odgađa pogoršanje osnovne bolesti. Kontrolu je uvijek bolje obaviti kod ljekara koji je započeo liječenje, a ne odmah ići kod drugog “boljeg” , što ,,odlično” liječi komšiju ili frizera.
Nezadovoljavajući rezultat na startu ne znači da naš drug treba sam da odluči šta da radi, promijeni doktora, pođe kod “boljeg”, ( očito oni “pojma nemaju”), već sa svojim, ordinirajućim, ljekarom na kontrolnom pregledu nađe zadovoljavajuće rješenje. Možda je lijek bilo potrebno piti prevencije radi, štiti od potencijalnih problema u budućnosti?
Ili…o tome najbolje znaju pedijatrice koje je slučajno sreo u kafiću? Pa one su, ipak, generacija…iz prijateljskih, nostalgičnih, razloga, ponudiće ,,najbolje rješenje”!
Dr Nina Mandić, pedijatar
PZU ,,Doktorica Mica”, Podgorica
Najnoviji komentari