Na samo sat vremena letom od brdovitog Balkana, živi se neki drugi život. Koji njeguje estetiku i umijeće življenja. Koji ima načina i za plate ljekarima i za čiste ulice. I za umjetnost. Iskonsku i iscjeljujuću.

U bečkoj državnoj operi balet Labudovo jezero. Izvođači, kakve li ironije, Rusi i Ukrajinci zajedno, u savršenoj harmoniji.
Nestvarnih pokreta koji se slivaju jedan u drugi. Kao da je ono što doživiš uhom pretočeno u ples a u isto vrijeme i u priču. Ljubavnu.

U publici se ne čuje ni šapat, tokom momenata tišine. Ambijent te tjera da zamišljaš kako je bilo nekada, predvorje i stubište, autentični iz davnih vremena.

Slika nije originalna, skinuta s interneta.

Moje društvo s kojim sam sinoć uživala (mahom Crne Gore listovi, istureno odjeljenje Beč), kaže da pristojan svijet ne slika, niti nosi telefone u Operu. Uživa do kraja u čaroliji.

Pod utiskom doživljaja, poželjela sam da pozovem Cecu (Ražnjatović) i Jelenu (Karleušu), da zajedno odgledamo i odslušamo Labudovo jezero. Možda bi se pomirile, oplemenile i pogledale na život iz drugog ugla, kad dožive nešto, za njih novo, a postojeće od vajkada.
U našima bi tim činom, napravile malo mjesta za stvarnu ljepotu. Istinsku i suštinsku. Kakvu daje samo umjetnost.

Crtica iz Beča..
Dr Nina Mandić

Za MNE magazin