Evropski kongres pedijatara se ove godine održao u Parizu, što je bio ogroman izazov za sve učesnike.  Medicinari su uvijek ” dobri đaci” , trude se da uredno prisustvuju svim izlaganjima. Ali Pariz je toliko poseban, da je bilo prosto nemoguće biti od jutra do mraka s temama kao što su” Savremeni pogled na Kawasakijevu bolest”,  ” Najnoviji terapijski pristup u…” ili ” Novi skor kao dijagnostičko urgentnoj službi”.

Pariz ima neku drugačiju, otmenu estetiku…koju vidiš čak i u metro stanicama, gdje su stolice raznobojne, neobičnih oblika. Ne izbija u prvi plan nikakav luksuz, pretencioznost ( kao recimo u Beču, ali to je neka druga priča). Ne izbija u prvi plan ni umjerenost, komfor i jednostavnost, kao kod Skandinavaca. Već niz slika koje su uvijek doživljaj, stil, atmosfera, neka svojevrsna opuštenost i…na kraju krajeva, kultura i civilizacija.
U širem centru grada je neobično puno bistroa i restorana, vrlo skromno opremljenih, a minijaturni stolovi i stolice su orjentisani ka ulici i gosti pijuckaju vino ili izvrsni espreso i posmatraju prolaznike. Iako je napolju 12 – ak stepeni, većina ih je na vazduhu,  i uživaju u ponekom sunčevom zraku.

Luvr je ogroman, vrvi od ljudi. Sreća, pa smo imali vodiča koji nas je proveo do nekih od najpoznatijih  eksponata i o njima ispričao zanimljive priče, šetajući nas kroz istoriju. A za detaljan obilazak bi bilo potrebno sigurno  više od nedelju dana. Podrobnije razgledanje   i istinsko uživanje   iziskuje poveliko znanje iz istorije umjetnosti i baš sam  poznavaocima pozavidjela prolazeći ovim zdanjem. A nama običnim smrtnicima je,  nažalost,  preostalo da o tom čuvenom mjestu imamo samo površnu sliku.

Takav slučaj nije s muzejom Orsej koji je bio pravi, spontani doživljaj. Nekadašnja željeznička stanica je sada najpoznatije boravište impresionista i njihovih djela koji su praznik za oči. Moneovi Lokvanji, Degaove Plesačice i Gogenove Tahićanke- nema tih verbalnih izraza ili fotografije koje mogu opisati doživljaj na licu mjesta. Kasniji odlazak na Monmartr , skromno, ali živopisno prebivalište umjetnika, upotpunjuje sliku tadašnjeg Pariza.
Na Kongresu je kao i uvijek bilo dosta novosti i zanimljivosti i osjećaja da ono što radimo pripada savremenoj medicini i samo zbog te spoznaje vrijedi poći na ovakve događaje.

Englezi kao i uvijek opušteni, superiorni i krajnje jednostavni u izlaganjima i u porukama s kojima se treba vratiti kući. Ove godine, čuveni profesor iz još čuvenije bolnice u Londonu, je došao na ideju da iskustva roditelja, čije je dijete preminulo na njihovoj intenzivnoj njezi od neizlječive bolesti, može biti korisno za budući rad, organizaciju i odnos prema njima. Tako da  je izlaganje majke  bila jedna dirljiva priča, u pedijatrijskoj publici muk, pa ovacije, a kasnije diskusija i otvaranje novih tema za razmišljanje i rješavanje.
Valjda se na taj način ide naprijed.
Eh, koliko smo mi daleko od takvih vizija…

Dr Nina Mandić, pedijatar

PZU ,,Doktorica Mica”, Podgorica