Živimo u turbulentnim vremenima.
Za nas iz prošlog vijeka previše opterećenim spoljnim efektima, odobravanjima, lažnim osmjesima i dobrim raspoloženjem, vještačkom ljepotom i provjeravanjem naučnih istina na internetu….
I prestižima. Svake vrste. Prvenstveno materijalnim. Ko više ima i može da stekne.
Nekako sam romantično vjerovala da mi ljekari ne podliježemo tim standardima. Studije oduzmu jako puno vremena i energije. Ukradu mladost. Kasnije nastupa period dokazivanja kroz specijalizaciju i paralelno teče porodični život s malom djecom, ispunjen cjelodnevnim aktivnostoma.
Što kod kuće, što na poslu. Dežurstva. Noćni rad, koji nema cijenu….I nadilazi zahtjeve bilo kojeg drugog zanimanja.
Posao je bio težak i slabo plaćen. I tek kasnije, u privatnoj praksi, dospije se do nekog pristojnijeg standarda i opuštenijeg života. Nikad “bijesnog i obijesnog” jer to ipak ne dozvoljavaju ni uslovi, a ni profil profesije. Ljekarske.
A da bi se zadržala ljepota i čar našeg zanimanja, empatiju i etika, bolesno dijete je nedopustivo gledati kroz prizmu finansijske dobiti koja nastupa uzvišenim činom pregleda.
Međutim, izgleda da su se stvari u zadnjih par godina promijenile brže nego što sam uspjela da sagledam.
Umnožio se proj privatnih zdravstvenih institucija. To su postala moćna zdanja luksuzno opremljena i estetski i profesionalno. Pa nekako štrče u odnosu na skromnu svakodnevnicu, skromne nam Države. (Često se pitam, kako li se osjeća neki pacijent, koji ne živi baš u blagostanju, kad u njih kroči. A već je na neki način osujećen zbog svoje bolesti. I strepi…hoće li moći da podnese troškove pregleda i liječenja).
Crnogorski ljekari su nedavno u javnom zdravstvu, konačno, dobili plate kakve zaslužuju. S njima ne mogu da vode luksuzan, ali zasigurno pristojan život da.
Ali nekako…ko da je u isto vrijeme narasla potreba da se ima što više, otputuje sve dalje, pa većina kolega radi po cijele dane, da sebi obezbijedi više. I sve više.
Bojim se, na štetu malih, običnih stvari: kafe s prijateljima, šetnje u prirodi. Čašice iskrenog razgovora i smijeha. A čari profesije se gube u desetinama i stotinama eura.
Koliko li nam je dosta?
Dr Nina Mandić, pedijatar
Pedijatrijski centar “Doktorica Mica”
Najnoviji komentari