Gostići

Gostići

Sjećam se da sam jedne prilike dugo čekala red u pošti da se javim kući (nije bilo telefona u garsonjeri u kojoj sam stanovala u Zagrebu). I poželjela sam se majke i jedva dočekala da joj čujem glas.

Međutim, kad sam je dobila na telefon, razdraganim glasom mi je rekla da imamo “gostiće”, da su rođaci par dana kod nas na spavanju jer im se kreči stan, a njihovi klinci su inače odranije bili omiljeni posjetioci. Ushićeno je pričala o njima i na kraju rekla da je vuku za suknju i šalju poljupce da bi dobili kolače, da mora da okonča razgovor.

Ostadoh s druge strane zabezeknuta i uskraćena za majčinu podršku- bješe početak ljeta, vrijeme i krečenja, a i polaganja najtežih ispita. Sad mi je sve jasno. Spontano sam iz dvije uzastopne večeri imala gostiće. Stalno mislim o njima i proteklim satima.

Gostić s početka priče živi u Americi i tu je na odmoru. Odlučismo da njihovu posjetu produžimo i da prespavaju kod mene. Uživali smo svi: i gostići u iznenadnoj promjeni plana i njihova mama, prisjećajući se mojih roditelja (ambijent je iz njenog doba) i sopstvenog djetinjstva. A ja… Non stop su davali najsmješnije izjave, postavljali pitanja (4 i 6 godina). Na kraju je Danica utonula u san sklupčana kraj mene, povremeno se čulo spokojno sisanje prstića koje se savršeno uklapalo u atmosferu.

Sledeće večeri je stiglo jedno unučence od godinu dana (nije moje, a kao da jeste) iz daleke Slovačke, krupnih očiju i bistrog pogleda, prepuzalo cijelu kuću i primicalo usne mom obrazu imitirajući poljubac.

Kakva energija, kakav doživljaj!

U ordinaciji ipak nema ovakvih slika, jer su u strahu i očekuju neku neugodnost.

Znala sam, znala, da je u mojim godinama osim zdrave ishrane i kretanja neophodno da se družiš s najmlađima, razmjenjuješ nježnosti i komuniciraš. Pri tome, ne moraju biti sopstveni naslednici (čujte i počujte Mandići).

Možda da organizujemo da ih “iznajmimo” od roditelja na po jedno popodne. Bila bi to sveopšta korist. I trostrano zadovoljstvo. Mi stariji, roditelji, kojima treba malo odmjene i sami …gostići.

Preostaje mi samo da zavidim mojim vršnjacima koji imaju unuče i da im poručim da uživaju u njemu iz sve snage, da uživaju u sasvim posebnoj energiji, ljubavi i blagostanju. Za svoje skorašnje iskustvo ne prilažem slike, one ostaju u mojoj arhivi jer “inostrani” roditelji ne dopuštaju prikazivanje djecu na društvenim mrežama.

Dr Nina Mandić, pedijatar
Pedijatrijski centar “Doktorica Mica”,
Podgorica