Svi smo pod uticajem najskorijih brutalnih dešavanja u Srbiji.
Komentari i u medijima i u stvarnom životu su uglavnom zgražavanje, osuda, prijedlozi promjene zakona…

U nezrelim društvima, kao što je naše, glavni zadatak pojedinca, a i javnosti je, da se pronađe krivac: za autizam je kriva vakcina, za povišenu temperaturu je kriva ili mama koja ne pazi dijete ili mi koji ga loše liječimo.

Naravno, po pravilu nema preuzimanja odgovornosti lične, nas samih, nema preispitivanja, nema inicijative. A kamoli izdvajanja dobrih djela, herojskih postupaka i, uopšte, isticanja plemenitih primjera. Koje bismo i sami primijenili u sličnoj situaciji nekada i negdje.

Već odavno se kao struka ne osjećamo dobro kad roditelju skrenemo pažnju da dijete pokazuje odstupanje od normalnog razvoja ili uobičajenog ponašanja za uzrast.
Slično se osjećaju i vaspitači u vrtiću, u to sam se uvjerila družeći se s njima na našim radionicama.
Roditelji to nerijetko dožive kao neprijateljski čin uperen protiv njih i njihovog djeteta.
Naša sveta dužnost da i dalje to radimo, jer jedino ćemo tako pokrenuti “ranu intervenciju” i na vrijeme uticati na problem.

A kao pojedinci se moramo se zapitati kada smo zadnji put zaista primijetili da nekome nije dobro. Ukazali na problem, porazgovarali, ponudili pomoć.
To bi trebalo da bude prava ljubav. I briga i pažnja.
Ili je jedina prava ljubav samo ona prema vjeri i naciji. I zastavi.

Dr Nina Mandić, pedijatar
Pedijatrijski centar “Doktorica Mica”,
Podgorica
Za MNE magazin