Mira iz Baošića
“Ovo more nema kad počinut’.
Stalno nešto pasaje tamo amo.”
Miru znam 20-ak godina.
Sada je već zagazila u sedmu deceniju.
Družimo se ljeti u Boki od kada smo kod sestre bili česti gosti, dok su djeca bila mala. Ni danas ne zaobilazimo čuvenu Pontu kad god nam se pruži prilika.
Mira je uvijek dobro raspoložena, spremna za šalu, jezik joj je pun lokalizama, rekla bih, talijanskih i dalmatinskih korijena.
Opaske je čine još zanimljivijom i šarmantnijom i sva djeca je mnogo vole, dobro pamte i pozdravljaju kad god se ovdje uputim.
“Divno današ figuraš. Ali si kupila novi šugaman! Ajmo ća, đirat malo!”
Odvajkada živi u svom malom mjestu, a u mladosti se provodila po Cavtatu i Dubrovniku i svaki cent, teško zarađen od turizma, davala na putovanja.
Već dugo ima skromnu frizersku radnjicu, po malo radi, takođe skromno naplaćuje svoje usluge, uvijek zadovoljna i zaradom i mušterijama.
Jednom sam na moru bila sama sa petoro i sa našim psom. Najmlađe je dobilo temperaturu pred spavanje. Nikad nisam nosila ljekove na put (kud još i to!), računajući da ću se već nekako snaći ako bude trebalo. No to nije baš lako u malim Baošićima i u večernjim satima. Mira je jednostavno i bez puno premišljanja zaključila da moramo upaliti kola i požuriti do najbliže apoteke (nije joj ni palo na pamet da komentariše moju profesiju i sugeriše da bi bar paracetamol trebalo da nosim sa sobom).
Sledeće rede su se Ana i Branko najavili da brzo stižu na more, a nisu baš bili voljni da tamo zateknu našeg psa. Inkognito je tamo boravio (ili smo bar mi mislili da je tako). Mira mi je bez riječi pravila društvo da “trknemo” do Podgorice i ostavimo ga. I vratimo se kasno uveče.
Sinoć smo u Baošićima bile same na ponti.
Ona ima običan telefon pa sam s moga puštala hrvatske balade 70-ih i 80-ih: Trubadure, Terezu, Olivera, Mišu Kovača.
Mi smo pile vino, pjevale s njima i gledale u more. I u plovila kojih ima svake godine sve više i kad padne mrak.
“Ovo more nema kad počinut. Stalno nešto pasaje tamo amo”. Ja prsnuh u smijeh i pomislih da je moram ovjekovječiti u mojim pričama.
Danas mi je donijela na pontu ručak. Još topao… i bocu hladnog vina.
Mira je poslednji Mohikanac, poslednji izdanak finog i kulturnog, jednostavnog bokeškog svijeta, koji uživa u moru, lijepoj pjesmi, čašici vina i ugodnom razgovoru.
Mira je samo to. A opet, puno više od toga.
Dr Nina Mandić
Najnoviji komentari