“Nikuđ ne može”

To su izuzetni doživljaji. Ali svaki put moraš da nadmašiš samog sebe. Jer stalno gunđa (mnogo ga volimo, a i on nas), kinji najviše mene: “Ova Nina nikuđ ne moze. A hoće da bude planinarka”. Ne obazirem se i uživam.

S Darkom i njegovim Montenegrofototrekingom je drugačije. Nema žurbe. Na samom početku dobiješ sve potrebne informacije. Autobus udoban, topao. Muzika birana, domaća, Ex Yu 80-ih (nije zanemarivo).

Startujemo. Na čelu je Darko i njegov šestogodišnji Vuk, koji hrabro korača i nosi na leđima svoj ranac, strpljivo i bez prigovora. U sredini je profi Marijana, drži stvar pod kontrolom, podržava i požuruje nas najsporije. Na kraju je strpljivi i učtivi mladi Božo.

Na Brajićima snijeg. Svježi. Od prethodne večeri. Idemo od Kosmača padinom Paštrovske planine.

Gazimo već duboke nanose, kroz cerovu šumu. Snijeg polijegao po granama.. A promiče morsko plavetnilo i pogled na more sve vrijeme. Nebo bez oblačka i odsjaj sunca u moru. I najednom se ukazuje Sveti Stefan. Čaroban prizor.

50ak ljudi. Fini svijet, mlađi i srednjih godina. Civilizovan. Rekla bih uglavnom obrazovan. Čuje se njemački i engleski – neki mladići i djevojke koji su ovdje privremeno angažovani, s Darkom upoznaju Crnu Goru.

Na kraju kratko izležavanje na bečićkoj plaži i zalazak sunca. Dan za pamćenje.

Darko fura dobar fazon. Porodični, ekološki, kulturni i …gradski i građanski.

Hvala mu što smo ponekad dio njegovog svijeta.