Skoro sam se družila sa drugaricom čiji je muž suvlasnik jedne veće medicinske kuće i ona ljutito konstatuje da dobro posluju zaključivši da se do doktora teško dolazi i da je to osnovni razlog dobrog poslovanja. Poštena je u pristupu životu, pa umjesto da zadovoljno trlja ruke, misli da je glavni problem u njihovoj finansijskoj koristi nedostupnost ljekara i smatra da je to tužno i nepravedno.
Mislim da je bar djelimično u krivu. Da nisu krivi ljekari, već sistem u kojem ne postoji osnovni red, prioriteti, poštovanje protokola i struke…
Ne postoji uvod, razrada i zaključak. Glava tijelo i rep. Postoji jedan kovitlac u kojem jači tlači i nameće svoja pravila ponašanja. I opet mentalitet nad svim zakonskim i drugim normama.
Mi prosto volimo da idemo kod ljekara. Ritualno. Za svaku sitnicu. Volimo da pričamo o svojim tegobama, razmjenjujemo iskustva, mišljenja o ljekarima. Volimo da pijemo ljekove, snimamo se i radimo laboratorijske nalaze. O tome su mi u neformalnom razgovoru pričale i kolege. Da u seoskim ambulantama imaju mnogo više posla u vrijeme kad se ne izvode radovi na zemlji.
Kod nas su najveće gužve ponedjeljkom i petkom, neposredno prije i poslije vikenda. Tako da broj pacijenata često varira više zbog nekih životnih tokova, a manje zbog objektivnih okolnosti.
U privatnim ustanovama su dostupne pretrage svih nivoa, a da ih nije prethodno “odobrio” ordinirajući ljekar. Nema toga sistema koji bi finansirao preglede po nahođenju samog pacijenta – vrlo brzo bi propao.
Na Zapadu je teško doći čak i do pedijatra, a kamoli do skupih pretraga koje, vjerujem, ne mozeš obaviti ni u privatnom sektoru i pitanje je da li uopšte postoji u ovom obimu. Ako postoji, basnoslovno je skup i većini pacijenata nije priuštiv.
Da ne bih pričala o “nekima tamo”, daću sopstveni primjer. Imala sam mjesec dana bolove u stomaku i juče sam izgubila strpljenje i zamolila kolegu da mi odradi gastroskopiju. Knjige imaju jasne indikacije za ovu skupu pretragu (uradila sam je po zanemarljivoj cijeni i platila samo troškove – nepisano je pravilo da mi jedni drugima ne tarifiramo usluge), ali ja sam imala svoje, lične i sasvim subjektivne. Nijedan sistem finansiranja zdravstva ne bi mogao da istrpi moje hipohondrijske hirove (ovo mi nije prvi put, bilo je tu raznih snimanja, laboratorijskih nalaza i specijalističkih pregleda).
Omiljen mi je ipak ultrazvuk, nisu mi mrski ni skener ni magnetna i ne bi bilo loše da su mi više dostupni. Vjerovatno bih do sada bankrotirala da nemam velike popuste kod kolega. Svake vrste.
U zrelom društvu je pacijent prvenstveno dobro zdravstveno prosvijećen. Ide na preventivne preglede i time sprečava razvoj bolesti. Za sitne boljke pokuša samoliječenje, pa ako ne ide, obrati se specijalisti opšte medicine, široko obrazovanom doktoru koji je spreman da većinu pacijenata zbrine sam. Već na ovom nivou kod našeg pacijenta nastupa problem, tradicionalni i mentalitetski, da mora da ide dalje, da mu ljekar prvog kontakta ne moze pomoći. Iz nekog razloga, izabrani doktor nekada nema moć da odoli pritisku, pa se pacijent prosljeđuje dalje, pa se dešava da obična hipertenzija završi kod kardiologa (taj sam slučaj, ali direktno kod interniste i kardiologa, bez posrednika).
U privatnoj praksi dobro edukovani ljekari rješavaju bezazlenije zdravstvene probleme pacijenata koji imaju mogućnosti da ih za običnu prehladu posluša pulmolog ako kašlju ili da im povišeni pritisak liječi kardiolog (moja malenkost).
A teški pacijenti, stvarno bolesni ljudi, se većinom liječe u bolnici. Ukoliko zalutaju kod privatnika, većina njih se prevodi u javnozdravstvenu ustanovu jer to pruža puno veći konfor za liječenje i pacijentu, a i samom ljekaru.
Ovom prilikom, veliko hvala kumi Sanji i prijateljici Bilji koje me trpe sve ove godine.
Liječiću ih kad budu male djevojčice.
Dr Nina Mandić, pedijatar
PZU “Doktorica Mica”
Podgorica
Za MNE magazin.
Najnoviji komentari