Ne volim Austriju.
Uzela je moje žensko dijete. I emotivno i službeno je više njihova nego naša.
Ali, takav je život. Pustiti djecu da idu svojim putem, to je bio cilj, jedini pravi, roditeljski. Emocije su nuspojava. Ćao, nema više. Nema više da ih gledaš kako rastu, smiju se, živciraju te, prepiru se međusobno, pametuju, padaju ispite. Čekaš da se jave s mora jer su pošli kolima i ljute što zoveš u nevrijeme. A onda stignu kasno uveče i pojedu ručak pripremljen za sjutra. Nađeš polupraznu šerpu i kutlaču na stolu ujutru (to je doduše bio običaj muškog dijela ekipe). Zakoračili su dalje. Tako treba.
Evo me ponovo u Beču. Juče sam bila lijepim privatnim povodom na ručku nadomak Graca.
Ekološka kuća. Puno prozora i svjetlosti. Terasa s pogledom na šumu, jeleni su česti gosti. Enterijer jednostavan, sveden, skroman i funkcionalan, osjećaj slobode.
I… samo jedan ekran osrednje veličine u uglu prostrane dnevne sobe.
Domaćini su mi, između ostalih, dječak od devet i djevojčica od jedanaest godina. U njegovoj sobi sportska oprema, u njenoj mašina za šivenje i veliki drveni konj (ide na jahanje). Sve vrijeme su tu oko nas, pokazuju mi kućice za ptice i mali bazen u dvorištu koji oni održavaju. Prijatno sam iznenađena što nisu u virtuelnom svijetu. Kažu da imaju jedan mobilni telefon, zajednički, kojim obično prave selfije. U školi koriste jednostavne pametne satove kojima se mogu javiti roditeljima u slučaju nužde. Imaju videoigre, ako sam dobro shvatila, neke interaktivne, koje zahtijevaju njihovo fizičko učešće i upotreba im je strogo kontrolisana.
Danas smo proveli polovinu dana u ogromnoj park šumi. Puno djece, nema ljubimaca, da bi se i najmanja, tek prohodala djeca slobodno kretala i valjala po travi. A uznemirili bi i srne i vjeverice koji provire i protrče povremeno. Svi s roditeljima sjede na ćebadima, a na puno mjesta su drvene sprave za igru, bazen s pijeskom u sjenci. Nema mobilnih. Nit u njih zure djeca, nit ih u rukama drže roditelji.
Mog malog pacijenta u Podgorici roditelji često hoće da zabave crtanim s mobilnog telefona, “da se smanji stres”. Prirodno je da negoduju dok ih pregledam. I uvijek zamolim roditelje da meni i djetetu omoguće “naturalnu” komunikaciju. Ona je važna, jer spada u dio pregleda, a plač nama pedijatrima ne smeta. Niti utiče na kvalitet istog.
Jesu li crnogorski drugarići već par koraka u zaostatku u odnosu na austrijske, čiji su roditelji osvijestili nesagledivu štetu od ekrana u ranom uzrastu.
Koliko smo u stanju da shvatimo i prihvatimo da su dugoročne posledice ekranizma: kašnjenje u mentalnom sazrijevanju djeteta koje razvija paralelne, unutrašnje svjetove, slične onima iz spektra autizma. Kasni razvoj govora i kapacitet za koncentraciju. Usporavaju se saznajne funkcije, tj. sposobnost ovladavanja novim vještinama i “učenje novog gradiva”.
Daleko smo.. daleko.
Dr Nina Mandić, pedijatar
Pedijatrijski centar “Doktorica Mica”,
Podgorica
Za MNE magazin
Najnoviji komentari