Doktorica Mica – 20 godina
Vjera i ja, Rani radovi
Kraljice i Velika Plana
Vjeru znam 52 godine. Ona je bila Prvo jedan, a ja Prvo tri. Maksim Gorki.
Odrasle smo u okolnim zgradama, preko Morače..
Moja djeca s podsmjehom kažu da ima naročitog ponosa u ovoj izjavi. Vjerovatno je tako. Prekomoračani su bila djeca socijalističkih intelektualaca, seoskog porijekla, kojima je obrazovanje bilo najveća životna vrijednost. I u njega je najviše ulagano.
Zatim Gimnazija. Vjera u mangupskom odjeljenju fizičara, a ja u štreberskom, biologa, koje je regrutovalo medicinare.
Pa studije. Vjera u Beogradu, ja u Zagrebu. Pa specijalizacija…dežurstva…mala djeca…Pa posao, Vjera u Domu zdravlja. Ja u Dječijoj bolnici….
Još na specijalizaciji sam u Beogradu kupila čarapice mojoj sestričini. Na njima dječiji crtež medicinarke (Ksenija je tada htjela da bude medicinska sestra, danas arhitekta).. Tako je ukraden logo.
Vjera je bila saradnik dječije emisije na Elmagu. Tako je ukradeno ime..
Ana, moja sestra, već iskusni privatnik je govorila: “Idite zajedno, u privatne vode. Žene nisu materijalne, nećete se posvađati radi novca (nismo da sada…). Žene su zrelije, vrednije i od napretka. Ne može biti promašaja. Kad smo se odlučile da krenemo, odmah smo ostavile dotadašnje poslove.
Kredit se teško dobijao. Vjera je garantovala stančićem na primorju, roditeljskim poklonom. Ja..Aninom i Brankovom firmom. Ana je u banci potpisala neki uski i dugački papir, bez zadrške, bez razmišljanja. Odlučno i sestrinski. I sad je vidim kako rasteže svoj potpis cijelom dužinom. Bila je i uvjerena da ništa ne rizikuje. A mene je podilazila jeza…
Majka je govorila da će me Ana upropastiti svojom podrškom. I šta ću ako ne uspijemo…
Tata je pitao: “I sad ćeš da naplaćuješ to što ćeš nekome da liječiš djecu?”
Vjerina majka je rekla da bi nam dala državu da vodimo, a kamoli jednu malu ordinaciju.
Moja majka, ekonomista u zdravstvu je uvijek držala po malo do svog (upitnog) znanja iz medicine. Svojevremeno su je mladi susjedi pitali gdje je naša ordinacija. A ona im je objasnila da možda nije pametno da vode djecu kod nas jer ne dajemo nikakve ljekove. Da su i naša, sopstvena djeca u vrtiću uvijek bila šmrkljava i da se na to nismo obazirale. Za neupućene: djeci u vrtiću stalno curi nos jer se virusi tamo uvijek smjenjuju.. Tu antibiotici ne pomažu, a njihovom čestom upotrebom možemo nanijeti štetu mladom dječijem imunitetu. To mama nije prihvatala, a bogami ni neki roditelji.
Poslije tri četiri početne godine, ni sama ne znam tačno kada, vratile smo uloženi novac za opremu. Ana je rekla da bi bilo dobro da dignemo kredit za stan. Ja sam je pogledala razrogačenih očiju i prenijela Vjeri njene stavove. Vjera sliježe ramenima i kaže: “Ako Ana tako misli, vjerovatno to treba da uradimo (odvajkada ima sposobnost da se ne sjekira niti unosi previše u velike odluke, ako neko ima dobre argumente da ih donese djelimično i u njeno ime).
Počele smo da tražimo i pošto smo pogledale tri stana, zaključile da je to previše naporno i frustrirajuće. Raport se podnosi Ani koja je zgrožena našom neažurnošću. (“Vi ste doktorice. Kraljice. Dajete sebi za pravo da ništa drugo ne morate da znate i umijete da radite, osim svoj posao.”). Pošla je da pogleda jedan od stanova koji se nama i nije nešto dopao i rekla da je odličan za ordinaciju.
Tako je Ana na cijelih 60 m2 arhitektonski i znalački osmislila i napravila enterijer našeg carstva koje ambiciozno zovemo Pedijatrijski centar. Podigle smo drugi kredit koji i danas otplaćujemo. S malom ratom (i većom kamatom), da nas “ne guši” na mjesečnom nivou. “Kraljice”.
Radove je izveo naš drug Cero. Kad smo ga pitale koliko smo dužne za njegove usluge, rekao je “Nikoliko! Nema tih para kojima se ovo može platiti!” Jer uopšte nismo dolazile tih par mjeseci, da odpratimo dešavanja, sve smo mu bile prepustile, i previše se na njega oslonile.
Naša drugarica Mara kaže da je jedan Bog za nas. A jedan za sav ostali svijet.
Vjerin muž Njegi nam je tehnička podrška: hitne intervencije, poplave, nabavka i odabir nove opreme.. Kompjuterski i svaki drugi kvarovi. Majstor fotografije.
Ana, Njegi i Branko (moj zet), su naši anđeli čuvari!..
“Doktorice, morate kupovati novi prostor, evo smo se nagužvali ko u Veliku Planu”. Za neupućene, Velika Plana je poznata mesara u našem kvartu, s dobrom ponudom, na malom prostoru, uvijek prenatrpanom. “Nećemo, nećemo. Ovaj je sasvim dovoljan. I u gužvanju ima neke draži. Daje osjećaj običnosti i jednostavnosti.
I…tako prođe 20 godina.
Ko treptaj oka.
Njegi, Njegi! Ajd’ nas slikaj za Fejsbuk! Ali nemoj preblizu, da se ne vide bore!
Dr Nina Mandić, pedijatar
Pedijatrijski centar Doktorica Mica,
Podgorica
Najnoviji komentari