Za Beograd me vezuje najranije djetinjstvo.
Na Autokomandi, u velikom parku između Zvezdinog i Partizanovog stadiona sam u predškolskom uzrastu boravila više nego u Titogradu, zahvaljujući našoj brižnoj tetki i teču, koji su nam bili drugi roditelji.
Već dugo nisu živi ni susjedi koji bi priupitali: “Jesi li ti lekarka il arhitekta?”, tetka je s ponosom do detalja pričala o mojoj sestri i meni.
Sada je u njihovom stanu moj stariji sin, koji je ovdje studirao i radi.
Kada se zbroje i moji studentski prolasci i ostanci u Beogradu i specijalizacija… bezmalo 60 godina posmatram i “osjećam” Beograd. Kroz vrijeme i godišnja doba.
Nažalost iz godine u godinu postaje sve robusniji, opskurniji, zapušteniji. Osjeća se da su “državne” službe neefikasne. Javni prevoz neodržavan (ali u rasklimanim autobusima postoji rashladni uređaj). U njima se vozi isuviše skroman svijet a pored promiču luksuzni automobili u kojima su neki ljudi kao sa reklame. Hitaju u skupe restorane da ih usluže suviše ljubazni konobari.
Zgrade javnih zdravstvenih ustanova oronule, okoliš neuređen. S velikih panoa se smiješi lice poznatog glumca. Reklamira ogromnu privatnu zdravstvenu aždaju. Nudi se usluga na svetskom nivou s astronomskim cijenama.
Međutim… Na sve zaboravis kad uđeš u čarobno beogradsko pozorište. Bilo koje. Tamo je neki drugi svijet, pristojan, produhovljen. Gradski. Obučen ukusno, ali ne preskupo. Posjećuje predstave koje su angažovane, imaju poruku, kritikuju savremene životne vrijednosti i političke prilike. Teme koje odgovaraju istorijskom i političkom trenutku, uvremenjene.. Adaptacije klasika, koji takođe nose poruku aktuelnih zbivanja. Jake emocije – humor, tuga, bijes. Kreativnost bez granica, vanredna scena, gluma, režija. Beograđani često masovno protestvuju, nikad vjerski i nacionalno motivisani. Uskoro se sprema otpor prema iskopavanju litijuma i masovnom zagađenju velikog dijela Srbije.
Na +40° Beograd poprima obrise onog nekadašnjeg. Mirniji je i čistiji. Nema gužve i nervozne prepirke. Ponovo je svačiji, a opet poseban. Šmekerski. I svetski.
Novokomponovana bratija se preselila na primamljivija mjesta i ne gleda te s ogromnih panoa, neprirodnog, do groteske uljepšanog lica.
U prvi plan izbijaju neka šarmantna mjesta, bašte s drvenim klupama, nekonvencionalni konobari i odlična muzika.
A pozorište…? Ono se seli na otvorene i drugačije, zanimljive prostore.
Potpuno nestvarne… Kapetan Mišino Zdanje, Stara Šećerana… Ne znaš da li da gledaš naokolo ili i na scenu…
Ove rede sam morala da obavim i jednu zdravstvenu konsultaciju (koja je dobro prošla). Kad ljekar ide kod ljekara, bira isključivo znavenog, ne interesuje ga koliko je “pristupačan”. Vrhunski stručnjaci nisu opterećeni utiskom koji će ostaviti na pacijenta, obično su potpuno udubljeni u problematiku.
Moj “izabrani” doktor je sin poznatog univerzitetskog profesora, srednjih godina, usavršavao se u Americi. Kažu, pomalo nadobudan. Radi na čuvenoj klinici, a pronašla sam ga u jednoj luksuznoj privatnoj zdravstvenoj ustanovi. Tako je bilo najjednostavnije.
Strpljivo je odgovarao na moja pitanja, nije htio ništa da naplati i dao je svoj privatni telefon za slučaj nužde (možda je neskromno da ovdje primijetim da Vjera i ja identično postupamo kad su djeca kolega u pitanju, ali opet sam se prijatno iznenadila).
Da, to se tako radi. Gospoče. Beogradsko. Što veli moj brat Brano, mnogodecenijski Beograđanin: “Na puteru odraslo.”
Dr Nina Mandić, pedijatar
Pedijatrijski centar “Doktorica Mica”
Najnoviji komentari