Šta kada postoji sumnja da je dijete TEŠKO bolesno

Šta kada postoji sumnja da je dijete TEŠKO bolesno

Samo smo mi tu
Da zaštitimo
Da utješimo
Da preduzimamo
Da budemo realni
Da budemo razumni i hrabri
Da slušamo teške ljekarske presude koje gađaju pravo u srce
Samo mi… Nema ko drugi
MI… RODITELJI

Imati djecu nije samo uživanje, odgovornost, brižnost i lični rast…
Što bi rekao moj vremešni brat od tetke Vukašin, odrastao na selu, a školovao se i živi u gradu… I sagledao je zivot iz više uglova i perspektiva…
S djecom možes da doživis najveće radosti i najveće žalosti… I nije, kroz godine, lako ići tim divnim i teškim putem.
Teška oboljenja najcešće ne nastaju iznenada. Ona rastu sporo i podmuklo, nevidljivo. Prikradaju se i po malo pojave u nekad sasvim bezazlenom obliku. Često i nestanu… pa ponovo simptomi malo jače “grunu”.
Pa kao ljekar budeš u dilemi… da li da “kopaš dalje” ili da se jos malo pritajiš u nadi da je to samo drugačija slika neke rutinske infekcije.
Uvijek se… uvijek se trudiš da kupiš još malo vremena jer je ono “majstorsko rešeto” i u ovim napetim i nemilim momentima.

Nažalost, kad su u pitanju teške hronične i maligne bolesti, ovim sporim i opreznim stavom najlakše dolaziš do sigurne dijagnoze. A u terapiji, opet nažalost, nećeš zakasniti.
U tom vremenskom procjepu, gdje još nismo sigurni o čemu se radi (ne zato što smo neznaveni, nego zato što je potrebno to vrijeme da se simptomi definišu), najteži mi budu roditelji.
Moram da ih ohrabrim, podržim, a opet nježno i taktično dam do znanja da se radi o situaciji koja iziskuje dodatne analize i konsultacije.
Roditelji budu ponekad u svojoj ličnoj tjeskobi (koju potpuno razumijem) nestrpljivi i neprijatni… I požuruju situaciju, misleći da brze odluke i svakodnevo “ispitivanje” smanjuje rizik od teške dijagnoze. Nažalost, u velikoj su zabludi. I na kraju, ako vijesti nisu povoljne, misle da se izgubilo vrijeme. A ni to nije činjenica koja odgovara istini.
Ponekad postoje i veoma realne terapijske dileme. Kako odabrati pravi lijek, a ne naškoditi.
Ponekad je to hod po tankoj žici… s vrlo neizvjesnim ishodom… Koji ne zavisi u potpunosti od ljekarskog znanja i umješnosti.
Potrebna nam je, tada, kao voda žednom čovjeku, nešto sto mi zovemo – saradnja roditelja. Da budu svjesni, razboriti. Da nas prate i da nam vjeruju, da zajedno, što brze i lakše prebrodimo teške trenutke.
Nekada nije lako biti ljekar. A ni roditelj.
A biti i jedno i drugo u isto vrijeme… je baš izazovno.

Dr Nina Mandić, pedijatar

Pedijatrijski centar “Doktorica Mica”