Ovo mi je drugi put da boravim u Lozani. Prvi put je moj domaćin toliko insistirao na čistoći, nekorumpiranosti, civilizaciji…
I pravio upoređenja s MOJOM Crnom Gorom (mada je i njegova)…da sam samo osjećala potrebu da kontriram: hladni su.
Depresivno je. Predvidljivo. Perfekcionistički. Nema života ni živosti.. Međutim… Lozana je obdarena prirodnim ljepotama.
Smještena na Ženevskom jezeru iz kojeg izranjaju Alpi s jedne, a nepregledna polja vinograda s druge strane. Zime su blage, a ljeta topla, svježija.. Vazduh čist, jezero providno.
Sve je na svom mjestu. I urbanistički i estetski i ekološki. I formalno i suštinski. Mirno. Prelijep spoj staroga koje je do kraja ispoštovano u svojoj autentičnosti i novoga koje je lijepo i funkcionalno i luksuzno tek na drugi pogled. I napravljeno da traje i služi pokoljenjima. I uopšte u svemu se vidi prisutnost strategije. Promišljanja i pravljenja dugoročnih rješenja.
Tik uz jezero ima malo kuća. Sve je pretvoreno u javne površine: šetalište cijelom dužinom, travnjake, igrališta za djecu, razne sportske terene. Puno klupa za odmor, javnih toaleta i česmi za vodu. Umjeren broj vrlo skromnih restorana, s svedenim enterijerom, ali odličnom, preskupom ponudom. S naše strane kad piješ kafu (i dalje je ”samo” 5 eu) gledaš u vodu, vrhove Alpa prekrivene snijegom i ljupke male naseobine na suprotnoj, francuskoj strani.
Švajcarci su daleki, tuđi, vrlo ljubazni u površnoj komunikaciji. Žene ozbiljnog izraza lica, jednostavno obučene, bez stila. Nepregledne su površine travnjaka i cvijeća, sada najviše lala. Za ovakav utisak je potrebno ogromno ulaganje u održavanje.
I nije zahvaljujući građanima Švajcarske. Iza ovog savršenog reda, čistoće i zelenila stoji plejada imigranata – Portugalaca i napaćenih naroda iz naše bivše domovine – Srbije, Bosne i Hercegovine i Kosova. Crnogoraca ovdje nema. Ne zalijećemo se mi tako lako na područja gdje treba zavrnuti rukave, ma kakva dobit od toga bila.
Ipak: U Švajcarskoj postoji jedna naročita briga za one kojima je potrebna pomoć: na najljepšem mjestu na obali i ogromnom prostoru su Dom za stare i Centar za djecu s smetnjama u razvoju. Penzije omogućavaju pristojan život, socijalna davanja takođe.
I još: jedna istinska ljubav prema državi – kupuju se najviše domaći proizvodi (doprinose ekonomiji a Švajcarci imaju povjerenje i da su najkvalitetniji). A na semaforu se tokom čekanja gasi auto. Jer se tako smanjuje zagađivanje okoliša.
Upečatljiv detalj koji govori o mentalitetu – uložen lični trud za opšte dobro!
Prijepodnevni sati, divan sunčan radni dan. Ulice puste, šetališta i kafići prazni. Po neko starije čeljade i mala djeca. Ostali rade. Nema pauze za kafu, samo nužne, za ručak.
Ne upoređujte, molim vas!
Naša Crna Gora je jedna jedina, neuporediva.
Luka Pavićević, košarkaški trener i kućni prijatelj koji je svugdje živio, davno je rekao: “Nigdje na svijetu se ne radi manje, a živi bolje, no u Crnoj Gori.”
Dr Nina Mandić, pedijatar
Najnoviji komentari