Jedan dalji rođak koji dugo živi u Americi kaže da je primijetio da ovdje uvijek “odrađuješ nečiji posao”, a da za sopstveni tražiš pomoć. “Završi mi ovo, molim te”. ” Završeno ti je”. I tako u krug.
Uvijek smo u nekim perifernim krugovima. Nikad u centralnom. Nikad u svom dvorištu. Da razmislimo, šta je zaista važno za nas: Šta obući, gdje otputovati? Šta je novo na Fejsbuku? Kakvo će vrijeme biti? Šta je izjavila neka lokalna zvijezda?
Malo se bavimo suštinom: međuljudskim odnosima, kvalitetom života, radom na sebi, svojim osnovnim poslom, zdravljem, fizičkim i mentalnim. Čini se da se i djeci posvećuje sve, samo ne dovoljno pažnje i vremena.
U skladu s gore navedenim, u moru događanja se malo pažnje pridaje podatku da je u Crnoj Gori u 2021. godini prirodni priraštaj bio negativan. Zavladala je bijela kuga.
Koga to interesuje pored žučnih, neizbježnih rasprava iz svakodnevnice: Da li se vakcinisati? Rusi ili Ukrajinci? Srbi ili Crnogorci? Dritan ili Aleksa?
Ali, da se vratim u svoje dvorište. A kad ću ja dobiti unuče?
“Čeekaaaj! Ne miješaj mi se u život! Hoću malo da se odmorim od fakulteta! Da uživam! Uostalom, ne mislimo svi da su djeca centar svijeta!”
Da bi bile tolerantne i moderne i “na visini zadatka”, moje drugarice i ja ne pitamo i ne pravimo pritisak. Moderno rečeno, poštujemo granice naše djece koja su već zreli ljudi.
A za to vrijeme, naša muška i ženska odrasla nejač, nek se kreću u zoni svog komfora. Tako je ugodno, ali nezanimljivo…i samo sebi svrha. Neka pričaju o vakcini, ratu, dnevnoj politici. Sve teme gdje ne preuzimaš odgovornost, a dolazi do izražaja analitičnost, širina pogleda na situaciju, obrazovanje.
S druge strane, mora se priznati da je u današnje vrijeme raznih pritisaka i trke za statusom, materijalnim dobrima, mladim ljudima teško ostvariti uslove za zdravo odrastanje potomaka.
I bake i djede više nisu požrtvovani kao ranije. Kad pitam mlade roditelje da li mogu da “uskoče” i povremeno olakšaju, odgovor je obično odrečan. Ili još uvijek rade ili imaju pritisak i šećernu bolest.
I ovim putem im poručujem da je bavljenje unučetom najbolji lijek, savršen antidepresiv i bolja terapija od najbolje medicinske.
Jako želim unuče. Ono zatvara krug života, čini nas korisnim i važnim, razmjenjujemo ljubav na najljepši mogući način. A roditeljstvo je teško, zahtjevno, naporno, skupo i oplemenjuće, smisleno, uzbudljivo, smiješno, tužno.
I ako hoćete i oda čovječanstvu. I lokalno i globalno.
Jedan umni i duhoviti Duško Radović iz prošlog vijeka je rekao:
“Rađajte tu djecu, šta se cjenkate toliko? Da je neko ozbiljno razmišljao ni vi se ne biste rodili”.
Dr Nina Mandić, pedijatar
PZU Doktorica Mica, Podgorica
Za MNE magazin
Najnoviji komentari