Juče je u ordinaciju ušla mlada mama s preslatkom djevojčicom od godinu dana, a u pratnji svoje mame.
I mama i baka uljudne i prijatne, što je veoma važno za dalji tok stvari – prvenstveno komunikaciju oko terapije i praćenja bolesnog djeteta, te prihvatanje opštih savjeta važnih za taj uzrast.
Uobičajen je tok događanja: prvo na ekranu pogledam koliko je dijete staro, i zbog čega je ranije dolazilo i na šta moram obratiti pažnju. U slučaju “moje” mame to je bio uzrast od blizu godinu dana. Meni je već u glavi mali plan: nakon što obavim pregled i vidim šta je uzrok povišene temperature, postavim dijagnozu i dam terapiju. Moram iskoristiti priliku i za malo savjetodavnog rada, neobično važnog. Da popričam o značaju vakcina i provjerim da li se uredno sprovodi. Da ukažem na ogroman negativan uticaj ekrana u vrijeme razvoja govora. U privatnoj praksi nikad ne znaš kada će se pacijenti ponovo pojaviti i doslovce ” koristiš” priliku da skreneš pažnju na važne stvari.
Jer, koliko god roditelj bio obrazovan, voljan da uči, u ovom moru infomacija, ne može da procijeni da li je važnije dati obavezno avokado za ručak ili skloniti telefon daleko od djeteta i kvalitetno provesti vrijeme s njim…. ne može da odvoji bitno od nebitnog.
Elem, da se vratim na početak priče: “moja” mama je držala jednu preslatku Palčicu u krilu i upravo smo pričale o tome da nedovoljno napreduje, a ja sam je istovremeno posmatrala. Uvjeravajući se da je urednog psihomotornog razvoja i razmišljajući kako da osmislim strategiju daljeg praćenja i kontrolisanja njenog napretka. U tom momentu Baka uzima dijete iz maminog krila, naravno u najboljoj namjeri da nama omogući neometen razgovor. Ne shvata da je poremetila cijeli jedan proces koji se odvija na relaciji pedijatar – roditelj – dijete. Poslije toga (ne u ovom, ali da u drugim slučajevima) slijede Bakine sugestije, skretanje teme na njoj važne stvari, a usput i pokuda snahi ili ćerki da bi nešto mogla “bolje i spretnije”….
Drage Bake,
Vaše prisustvo u životu unučeta i mlade mame je od neprocjenjivog značaja: podrška, njega, ljubav. Svaki brak je po malo na ispitu kada dođe dijete i tuce novih obaveza. I toliko je važno da bake i dede “uskoče” i zamijene i omoguće roditeljima malo vremena da ponjeguju svoj odnos. Tako pomažu da brak dugo traje i održi se porodica. A kad su u pitanju osnovne dužnosti oko djeteta, kao što je briga i obaveze oko bolesti, važne odluke koje se tiču zdravlja, obrazovanja i vaspitanja – ključna je i isključiva uloga roditelja.
Osnažimo našu djecu i na tom putu.
Draga Nina,
Obećaj da sa svojom djecom nećeš ići kod pedijatra. Da nećeš dijeliti besplatne savjete i kritikovati njihove postupke.
“Nemoguća misija”, rekli bi moji Mandići.
Na meni je da stalno radim na sebi. Bar da pokušam.
Pa dokle doguram.
Dr Nina Mandić, pedijatar
Pedijatrijski centar “Doktorica Mica”
Najnoviji komentari