Zadnjih dana je naporno živjeti u Podgorici. Ogroman je pritisak politike na sva naša čula. Prosto je neugodno i proći ulicom, sa svih strana gledaju lica kojima je jedini cilj da Te ubijede da će život imati smisla isključivo i jedino ako oni budu donosioci odluka. Uz to obećavaju naselja, puteve, plate, bolje uslove života…A djece i njihovih potreba nema čak ni u obećanjima…
Ako pogledaš niz Bulevar Svetog Petra Cetinjskog…prema Morači, na momente se čini bezbroj ogromnih panoa s već pomenutim slikama i porukama. I ne možeš a da se ne zapitaš koliko sve to košta i nisu li se takmičari mogli odreći samoreklamiranja u korist nekog višeg i trajnijeg cilja…Recimo pravljenja temelja za novi vrtić…Ili otvaranja neke nove jedinice…koja bi rasteretila prebukirane postojeće.
Nekako su se ovi izbori poklopili s vremenskom odrednicom u kojoj neke nove bebe postadoše mala djeca i kojima se život…tek godinu dana nakon sto su napustili sigurnu majčinu utrobu i njenu prvu cjelodnevnu njegu i ljubav…mijenja iz temelja…Topli krevet nadomjeste već svježa i snena rana jutra, odvajaju se, odlaze u nepoznate bučne velike prostorije…ispunjene desetinama novih lica…Pa se za par dana razbole, dobiju visoku temperaturu i prispiju kod nas…I lijepo vidiš da im nije ni do čega, nemaš načina da im pregled učiniš podnošljivim…plačni su i nezadovoljni i od svega uplašeni.
Kasnije kad malo porastu i zavole kolektiv, sve je već bolje, lakše, pa i pedijatrijski pregled više nije tako strašan, sarađuju i veseliji su. A nas podsjete na ljepotu naše pofesije…
Ovaj rani izlazak u život za većinu jednogodišnjaka je praćen nedovoljnom brigom Države. Roditelji kažu da ih je po 40-ak u grupi, mnogo više od predviđenog broja i da spavaju nekad i po dvoje u krevetiću. Da pojedini objekti nemaju svoje dvorište, već ih tradicionalno brižne i požrtvovane vaspitačice prošetaju u obližnje parkove.
Da li ih se iko od ovih, mahom mladih političara sjetio? Zna li i osjeća ili javnom mnjenju nameće potrebu da se njihov ranjivi položaj poboljša?
Oni su veoma osjetljivi i u najužem smislu. Jos nježnog, neizgrađenog imuniteta, često su bolesni, ponekad i ozbiljno. I njihovo zdravstveno stanje zahtijeva bolničko liječenje. I završe u Institutu za bolesti djece koji je kao Dječija bolnica podignut davnih 60-ih godina prošlog vijeka, prije ravno 62 godine. Smijemo li se nadati da će Država razmisliti o novom bolničkom stacionaru za najmlađe. Koji su njen temelj i budućnost.
Da li naša Država uopšte živi i brine sama o sebi? Ili samo od jednih do drugih izbora imitira život?
I svake jeseni u svoje pohabane skute, u nezadovoljavajuće očuvane obrazovne i zdravstvene ustanove, prima nova pokoljenja, bez dovoljno volje da svoje najveće blago podrži i zaštiti na pravi način.
Dr Nina Mandić, pedijatar
Pedijatrijski centar “Doktorica Mica”
Najnoviji komentari