Čarobna Južna Afrika
Bogatstvo i suprotnosti
Crni i Bijeli čovjek
Svijet je postao veliko selo, pa i ja mogu da pišem, a da sam još na dalekom putovanju, u Kejptaunu u Južnoj Africi. Naravno da dovde ne bih stizala (11 sati leta), da me u goste nije pozvala moja drugarica sa studija, rođena Titograđanka, koju su prilike ranih devedesetih ovdje dovele.
Ovo je zemlja predivnih pješčanih plaža i ogromnih, okeanskih talasa. Pingvina koji se šetaju uz obalu i nojeva što skakuću oko nas na putu do Rta Dobre Nade. Dobrih vina, neobično ukusne hrane, obilja divnog voća, povrća i ribe. Veoma učtivih i ljubaznih ljudi. I Crnih i Bijelih. Koji su dva potpuno odvojena svijeta, odvojene stvarnosti. Dva posebna, ničim povezana mjehura.
Sastaju se samo na radnim mjestima, gdje jedni rukovode, drugi su dio uslužnih djelatnosti. Jedni imaju visoke plate i crnu poslugu, a drugi preživljavaju od mjeseca do mjeseca. Jedni su vitki, surfuju na talasima i voze skupe motore uz
obalu, a drugi su ugojeni i tromi. Jedni žive u lijepim kućama, ograđenim žičanom ogradom, a drugi u trošnim udžericama s limenim krovovima i kroz njihova naselja Bijeli čovjek nikad ne kroči. Niti bi bio dobrodošao. Imala sam prilike da vidim i ovu Crnu Afriku i čujem ponešto o njihovom teškom životu.
Kroz naselje nas sprovedoše dva momka koja se dobro razumiju u prilike sadašnje Južne Afrike i vrlo trezveno posmatraju stvarnost, bez osude “onih drugih”.
Južnoafrički Crnci su dobili slobodu kretanja i glasa sredinom 90-ih godina kada je na vlast došao Nelson Mendela, veliki borac proriv rasizma.Od tada se njihov položaj u mnogome poboljšao jer su zauzeli važne pozicije u društvu. Ali veliki kapital i kvalitet života za jedne i druge se malo promijenio. Južna Afrika je ostala jedna od zemalja s najvećom rasnom podjelom u svijetu.
Moji domaćini, bijeli intelektualci, odvajkada su bili borci za smanjenje rasnih nejednakosti. Džulijus je na fakultetu pripadao organizovanim akrivnostima i druži se i radi s Crnim kolegama pravnicima. Zoja je bila pionir u liječenju ubogih tamnoputih mladih ljudi od tuberkuloze i side. Izlazila je na teren i zalazila u “opasne krajeve” ubjeđujući taj neuki svijet da uzima terapiju. I u tome imala velikog uspjeha.
Dok pišem ovaj tekst, ležimo u šatoru na 35 stepeni i čekamo da zađe sunce, upalimo auto i provozamo se kroz Nacionalni park Kalahari pustinje blizu granice s Namibijom. Nema te kamere koja može da dočara ugođaj žirafa, antilopa i lavice u divljini.
Hvala ti Zoja na, kako kazeš, putovanju života.
Dr Nina Mandić, pedijatar
Pedijatrijski centar “Doktorica Mica”
Najnoviji komentari