U Dubrovniku nisam bila 40-ak godina, pa je bilo vrijeme da ponovo dotaknem taj sasvim poseban grad.
Poslednji put sam ga posjetila s svojih 17 godina kad sam s roditeljima boravila na čuvenom Babinom Kuku za Novu Godinu.. Bješe dostupan, na rate, mojim roditeljima, ekonomisti i inženjeru šumarstva. To je bio vrhunac luksuza koji su sebi mogli priuštiti. Život im je inače bio skroman, spokojan i bezbjedan. Kao uostalom svima nama Onomad i u Onoj zemlji. Bila sam ljuta i nesrećna. Nisu htjeli da me ostave u Titogradu da slavim s društvom – za tadašnje prilike preveliki zahtjev. Nisam uživala ni u šetnjama, ni u proslavi, ni u nezanimljivom društvu.
Elem, prošavši ove rede “zračnu luku” (ime koje priliči mjestu na koje slijeću avioni) rjeđaju se pojmovi Plat, Mlini, Srebreno…Podsjetiše na mračna i teška vremena iz 90ih…
Cavtat i Dubrovnik okupani suncem, a prilazni ambijent čine građevine na pristojnom odstojanu od puta, sličnog gabarita i visine, pa imaš utisak da si u urbanističkom raju (na izlasku iz Budve nam se činilo da će one gomile “novog betona” da se sunovrate na put ispred nas, toliko su “pritisle” glavnu saobraćajnicu).
Smjestili smo se u naseljenim Platama u stambenoj zgradi iz 70ih. Očuvanoj, urednoj, okruženoj stablima limuna i pomorandže. Domaćin je prijatan čovjek srednjih godina, bivši pomorac, koji Dubrovnik opisuje kao miran i siguran grad van sezone. Preporučuje da ručamo u obližnjem restoranu. Veli “Gospar je Bosanac, odlični ćevapi”. To nam nije bio baš prvi izbor na ovom mjestu, al‘ vrijeme je ručka, pa poslušasmo.
Porcija odličnih ćevapa nestvarnih 23 eura, a parče preukusne zeljanice 11! Uz jos jednu čorbu i dvije čaše lijepog domaćeg crnog vina, račun je izašao na 65! Čuvene hrvatske morske cijene.
Svi s kojima sam ćaskala su bili u Kotoru, Cetinju i na Žabljaku i oduševljeni su. Baš sam bila ponosna!
Stradun avetinjski prazan. Ali istovremeno dostupan, bliži i lakši za razgledanje. Ideš u postranične ulice, vraćaš se. Pa nabasaš na neku od kapija Starog grada i na more. Zvone crkvena zvona, zamišljaš bližu i dalju svakodnevnicu ovog prostora. Koliko istorije, blagostanja i događaja je ovuda prošlo.
Babin Kuk. Svega sam se sjetila: kilometrima duge staze uz more, s stepeništem koje vodi do mnogih intimnih stjenovitih plaža u zelenilu. Velikih hotela s ogromnim holovima, restoranima, zastakljenim, a sve s pogledom na božanstvena hrvatska ostrva…Sada u novom ruhu. A od tada je prošla većina mog života…
Dubrovčani su ljubazni, kulturni i “meki” ljudi. Valjda je tako moralo biti, da bi se održali kao poseban entitet. I u savremenoj Hrvatskoj su drugačiji, mentalitetski i kulturološki. Svačiji i ničiji. Samo svoji.
Moja drugarica Ivančica i ja se svake godine sastajemo naizmjenično u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Zasad, prošlogodišnjom kombinacijom Skadarsko, kanjon Mrtvice, Bjelasica i Durmitor, vodim ja 2:1. Kaže da se danima nije mogla oporaviti od ljepote i utisaka. Za predstojeće ljeto je ona obećala Dubrovačke ljetnje igre. Vidjećemo rezultat na kraju. Jedva čekam.
Dr Nina Mandić, pedijatar
Najnoviji komentari