U dječijoj medicini važe neka pravila koje su odlike dugoročnog razmišljanja o pacijentu.
Dakle, ako dijete kašlje, ima povišenu temperaturu, a pri tome je raspoloženo, jede, igra se, računamo da nije teško bolesno.
Ako ne nađemo znake teške upale uha, grla, ne čujemo ništa na plućima, obično ne propisujemo nikakav lijek, pogotovu ne antibiotik.
Ne dajemo ljekove da “spriječimo komplikacije”, već se rukovodimo postojećom situacijom, jer komplikacije nije moguće predvidjeti, a ni liječiti uspješno na ovakav način.
Svaka bolest ima svoje moguće komplikacije i liječimo ih kada i ako nastupe. Obično na kontrolnom pregledu dijete nije bolje. Temperatura se produžava, a i “nalazi” to pokazuju. Tada je pravo vrijeme za davanje antibiotika, nikako nije “kasno za njih”. Ako ih uključimo “naslijepo”, da “budemo mirni” mi i roditelji, u daljem toku nećemo znati “gdje smo” i šta liječimo – što može dovesti do neželjenih komplikacija.
Neželjeni tok bolesti u vidu produžene temperature, upale pluća se javlja u 5 do 10 posto slučajeva, a većina djece uz pažljivo praćenje pedijatra, ne dobije antibiotik za običnu, nekomplikovanu virusnu infekciju.
Najnoviji komentari